O ŽUPI

POVIJESNI PREGLED ŽUPE MALI LOŠINJ

Lošinj, koji je pripadao Općini Osor, bio je dugo nenastanjen, najvjero­jatnije do početka 13. stoljeća. Do tada su njegovi najčešći posjetitelji i povrmeni stanovnici bili pastiri koji su vodili i premiještali svoja stada. Na pojedi­nim su predjelima podizali pastirske stanove, gradili kapele i crkve i posvećivali ih omiljenim nebeskim zaštitnicima u koje bi - od vremena do vremena - dolazio misiti pokoji osorski svećenik ili fratar. Predaja kazuje da je oko 1280. godine dvanaestak hrvatskih obitelji pribjeglo - zbog tatarske opasnosti - iz priobalja i nastanilo se na južnom dijelu Linja, uokolo već postojeće crkve sv. Nikole, smještene poviše današnjeg Velog Lošinja. Mjesto svojega boravka prozvali su Velo selo. Tamo su još i danas prepoznatljivi tra­govi davnog naselja.

Ispočetka su novi doseljenici živjeli od stočarstva, a malo pomalo počeli su se baviti zemljoradnjom i ribolovom. Brojčani su jačali, širili se treći nove prikladne prostore svojega prebivanja. Bilo je to vrijeme kad je otok bio pust i bez današnje bujne i raznolike vegetacije. Krenuli su sjevernije i naselili se uz istočnu obalu uvalu sv. Martina gdje se prepoznaje početak malolo­šinjske povijesti. Zasnovali su Malo selo, koje se u povijesnim dokumentima prvi put spominje 1398. godine, i koje će s vremenom - zbog prirodne konfi-

guracije i povoljnih klimatskih uvjeta - postati središnje, najveće i najutjecaj­nije otočno naselje. Ono se širilo od uvale sv. Martina prema Gravotu, Vršaku i dalje. Tu su se naselile najstarije malološinjske obitelji: Martinolići, Kozu1i­ći, Vidulići, Gladulići, Premude i ostali. Već je 1450. sagrađena prva stara cr­kva sv. Martina koja je tijekom stoljeća bila više puta dograđivana i pregrađi­vana. U njoj su svećenici glagoljaši od najdavnijih vremena obavljali službu Božju na starohrvatskom crkvenom jeziku i već od 1596. godine ispisivali matice krštenih glagoljskim slovima, od kojih su neke do danas sačuvane. Može se ovdje istaknuti malo poznatu činjenicu da je pismena crkvena povi­jest Malog Lošinja obilježena upravo glagoljicom. Župa Mali Lošinj može se - među ostalim - podičiti time da posjeduje sačuvano veoma staro kulturno blago, kao malo koja župa, a to su od najstarijih vremena matične knjige kr­štenih i malo mlađe matice vjenčanih, pisane hrvatskim jezikom i glagolji­com. A znano je, da su se u Katoličkoj crkvi matice krštenih, vjenčanih i umrlih počele pisati tek nakon Tridentinskog sabora (1545 - 1563). Iz saču­nanih podataka matica krštenih ispisanih gla­goljskim slovima mo­žemo iščitati najstarija imena i prezimena malološinjskih drevnih stanovnika.

Imena starijeg nase­lja Velo selo i nešto mla­đeg Malo selo polako su nestala, a nadomjestili su ih novi današnji na­zivi Veli Lošinj i Mali Lošinj.

Najstarija knjiga u Malom Lošinju - Matica kršten ih župe Mali Lošinj iz 1596. godine, pisana glagoljicom.

 

Dok još nisu crkvene vlasti u Malom Lošinju pravno zasnovale župu, do­lazio je svećenik iz Osora obavljati svoju službu kao kapelan ili kurat. S vre­menom se delegirani crkveni službenik nastanio u blizini crkve. Bilo ih je čak i više i suživjeli su s narodom. Uz redovito obavljanje bogoslužja, ti su sveće­nici bili i javni glagoljaški bilježnici - notari, koji su ljudima sastavljali opo­ruke i ugovore na njima razumljivom jeziku. Osorska je biskupija 1575. godi­ne Malom Lošinju dodijelila stalnog kurata, a u Izvješću kanonske vizitacije Valerija de Ponte iz 1647. godine, jasno stoji zapisano da se kurat M. Blagaja potpisivao glagoljskim pismom.

Početkom 15. stoljeća Kvarnerski otoci i Dalmacija dolaze pod mletku vlast. Mali Lošinj brojčano naglo raste i širi se. Za obranu od gusara i uskoka - koji su predstavljali čestu opasnost otočnim stanovnicima - sagrađena je u 15. stoljeću kula - kaštel na istaknutoj točki istočnog dijela naselja, odakle se pruža pogled na luku. Uskoci su dva puta, 1580. i 1614. godine opustošili Mali Lošinj i Veli Lošinj.

Poduzetni sinovi nekadašnjih pastira i težaka osmijelili su se u to vrijeme za nove životne izazove. Privuklo ih je more, plovidba, trgovina. Time su za­crtali put k budućnosti naselja koje će pravi procvat doživjeti u stoljećima koja će uslijediti, a pomorska će orijentacija postati u konačnici obilježje Ma­log Lošinja. I drevni grb Malog Lošinja prikazuje more i višejarbolni jedre­njak, što nedvojbeno svjedoči o obilježju grada na koji se odnosi. Navigacijska iskustva mještani su počeli stjecati ploveći na mletačkim brodovima diljem Mediterana i još dalje. Kod kuće su se polako počeli stvarati zameci brodo­gradnje. Ništa neobičnog, ako je s vremenom nastalo i određeno rivalstvo iz­među Velog Lošinja i Malog Lošinja. Malološinjani su očito shvatili pred­nost prirodne konfiguracije te su se počeli penjati iz stare naseobine, uvale sv. Martina, prema Kaštelu i današnjoj Kročati. Upoznali su ljepotu zapadnog dijela otoka, posebice prirodno zaštićenu luku, i krenuli u izgradnju novih stambenih prostora razvrstanih niz padine uvale unaokolo nove luke okrenu­te prema zapadu, te mudro i planski postavljali stubišta.

Osorski biskup Ivan III. Rubeis ocijenio je da su sazrele prilike za crkve­no osamostaljenje, te je proglasio 1663. godine Mali Lošinj župom, godinu dana nakon što je taj isti status dobio susjedni Veli Lošinj. Crkva sv. Martina postala je župnom crkvom i kraj nje je sagrađen zvonik. Za novonastalu župu biskup je pribavio iz Rima relikvije mučenika sv. Romula iz 2. stoljeća za vla­danja rimskog cara Trajana, slično kao što je Veli Lošinj dobio moći sv. Grgura iz Spoleta. Time je sv. Romul odabran za suzaštitnika nove župe. Reli­kvije sv. Romula ostale su u mramornom sarkofagu na oltaru župne crkve sv. Martina sve do 1727. godine kad su svečano prenesene u novu župnu crkvu Rođenja Marijina. Prvim je župnikom imenovan Ivan Tancabelić koji je naj­vjerojatnije do tada u Malom Lošinju obavljao službu notara, javnog bilježni­ka. Njega je za desetak godina naslijedio Gašpar Petrinić. Uz župnika u župi je djelovalo više svećenika suradnika.

Naglim razvojem pomorstva, trgovine i brodarstva u 17, a posebice u 18. stoljeću, Mali Lošinj doživljava svoj puni procvat. Već se pojavljuju jedrenjaci i trabakuli na domaćim navozima. Uz brodogradnju, pomorstvo i trgovinu jača opće blagostanje. Brojčano je Mali Lošinj znatno nadjačao Veli Lošinj. Pri kraju 18. stoljeća Mali Lošinj broji 2.500 stanovnika, dok Veli Lošinj, unatoč vlastitom razvoju, nikad više nije uspio brojčano parira­ti susjednom naselju. Bratov­ština sv. Nikole u Malom Lo­šinju koja je okupljala pomorce - u 18. stoljeću imala je već 331 člana. Putem po­morstva i trgovine sve je više na Lošinj utjecala mletačka kultura s talijanskim jezikom koji će u pomorskom lošinj­skom školovanju 19. stoljeća i dalje postati obvezatan školski predmet, dok će hrvatski jezik ostati po strani. Crkveni in­ventar malološinjskih crkava dobrim je dijelom venecijan­skoga podrijetla.

Za narod, koji je oduvijek na ovim prostorima bio istinski pobožan i kršćanski vjeran, na­stale su nove potrebe. Postojeća župna crkva sv. Martina - koli­ko god se s vremenom dogra­đivala i produživala - postala je premala, a ujedno je ostala izvan središta jer se u međuvremenu grad proširio uz zapadnu uvalu, današnju malo10šinjsku luku. Za novogradnju reprezentativ­noga crkvenog zdanja odabrana je prikladna lokacija, nešto niže od starog ka­štela, na brdu Bardina i zaravni Ravnice. Kolektivni napor izgradnje nove žu­pne crkve posvećene Rođenju Blažene Djevice Marije započeo je 1676. godine i potrajao do 1757. godine, kada je dovršeno barokno pročelje i crkva je popri­mi1aa današnji izgled. Ispred crkve je lijepi trg, prostor za okupljanje, pokriven bijelo-crnim pločama, prozvan Piacal.

Po vanjskim mjerama crkva je dužine 45, širine 16, i visine 13 metara. Uz sakristiju crkve sagrađen je zvonik venecijanskoga stila visine 34 metra.

 

U unutrašnjosti trobrodne crkve dva reda stupova vode prema svetištu koje je uzdignuto sa sedam stuba i djeluje poput prirodne pozornice. Na glavnom oltaru, sagrađenom od mramora s inkrustacijama, u sarkofagu od bijelog mra­mora smještene su relikvije sv. Romula, a oltarnu sliku Rođenja Blažene Djevi­ce Marije izradio je u 18. stolje­ću venecijanski slikar A1vise. Uz oltar s jedne strane je mra­morni kip sv. Petra, a s druge strane sv. Romula. Na desnom, odnosno južnom zidu crkve, na prvom je oltaru veoma vrijedno mramorno raspelo, djelo kipara Barto10mea Ferrarija (1780 ­1844). Na sljedećem oltaru je slika Gospe Karmelske, slikara J. Valsona iz 1855. godine. S druge strane, na lijevom sjever­nom zidu, na prvom oltaru je slika s likovima zaštitnika uje­dinjene Krčke biskupije: sv. Gaudencija, Kvirina, Kristofora i zaštitnika Malog Lošinja sv. Martina. Na drugom je ol­taru slika iz 18. stoljeća i prika­zuje svete Nikolu, Roka i An­tona Padovanskog, a u pozadini je veduta Malog Lošinja s dovr­šenom župnom crkvom. Križni put u malološinjskoj župnoj crkvi preslika je djela Gian Battiste Tiepola iz 1747. godine. Veo­ma vrijedne orgulje datiraju iz 1781. godine, a tvorac im je graditelj orgu­lja Gaetano Ca1lido, koji je ostavio više tragova po crkvama kvarnerskih otoka.

Budući da se od 18. stoljeća Mali Lošinj sve više širio unaokolo luke, uz obalu su se gradile manje crkve s preslicama na pročelju, koje - i ako nisu baš male - svojom veličinom nipošto nisu htjele zasjeniti glavnu župnu crkvu. Najprije je 1718. godi­ne sagrađena kapela sv. Antona Pa­dovanskog; zatim je 1754. Marco T arabocchia podignuo crkvu u čast sv. Josipa. S južne strane na brdu Kalvarija postavljene su male kapele - postaja križnog puta na otvorenom, a kao zadnja postaja sagrađena je kapela sv. Križa 1752. godine.

  

Godine 1797. Napoleon je srušio Mletačku Republiku. Već na početku francuske uprave 1806. godine Mali Lošinj i Veli Lošinj postali su neovisni od Općine Osor i stvorili su svaki svoju općinu. To je vrijeme gradnje pro­metnica. Na Lošinju je sagrađena cesta koja je povezala Osor s Velim Loši­njem, a nešto niže uz more probijena je i staza tzv. "Lungo mare" koja je spa­jala Mali Lošinj i Veli Lošinj. Za vrijeme austrijske vladavine (1813 -1918) otoci Krk, Cres i Lošinj ušli su u sastav pokrajine Istre, kojoj je središte u Tr­stu. To će još pojačati svekolike veze Malog Lošinja s Trstom. Nastojanjem ponajprije malološinjskoga župnika Stjepana Vidulića, već je početkom 19. stoljeća otvorena pomorska škola u prostoriji Seminario kod kaštela, koja je najprije bila privatna, a od 1855. godine otvorena je državna Nautička ško­la u novosagrađenoj školskoj zgradi u blizini župne crkve. U znak zahvale za sve što je učinio za svoj grad, župa Mali Lošinj podigla je svojemu vrijednom župniku kamenu bistu s natpisom u podnožju zvonika.

Devetnaesto je stoljeće za Mali Lošinj vrijeme jedrenjaka koji su građeni na domaćim navozima. Međutim, nakon krize jedrenjaka svih šest brodogra­dilišta preusmjerilo se je na izgradnju parobroda. Na prijelomu stoljeća mno­ge utjecajnije malološinjske obitelji odselite su u Trst i Monfalcone gdje su razvile i unaprijedile svoje poduzetničke sposobnosti, uglavnom uz brodo­gradnju i brodarstvo.

Valja napomenuti da je u 19. stoljeću Mali Lošinj preuzeo pobudu i vod­stvo u brodogradnji, pomorstvu i trgovini, dok susjedni Veli Lošinj nije mo­gao održati trku s razvojem susjednog grada. Naime, sredinom 19. stoljeća broj stanovnika u Malom Lošinju popeo se čak na 5.600. Potkraj stoljeća lo­šinjsko područje postaje turistički primamljivo i za ljude iz visokoga austrij­skog sloja, tako da na atraktivnim predjelima grade vile i popratne objekte, među koje spadaju i manje kapele.

Godine 1828. dokida se Osorska biskupija i priključuje Krčkoj. Bivša Osor­ska biskupija podijeljena je na tri dekanata: creski, osorski i malološinjski.

Tijekom 19. stoljeća nastavilo se s gradnjom crkvenih objekata. Za nove potrebe stara župna crkva sv. Martina preuzela je ulogu grobne kapele. Zatim je na predjelu Bukovica podignuta 1848. godine kapela Gospe Žalosne (Adolorata). Pomorci su u blizini brodogradilišta sagradili 1857. godine kapelu li čast sv. Nikoli. U sklopu bolnice 1858. godine sagrađena je zauzimanjem ponajviše don Dinka Skopinića - kapela Srca Isusova, a na Čikatu podignuta je te iste godine - na mjestu drevne crkvice, čiji se ostaci još prepoznavaju u sakristiji sadašnje crkve - zavjetna kapela Navještenja Marijina (Annunziata), toliko omiljela vjernicima. U njoj su zavjetne slike lošinjskih pomoraca, a od davnine je svaki lošinjski kapetan, ploveći uz Rt Čikata, trostrukim sviranjem brodske sirene odavao čast Mariji.

 


Na prijelomu 19. u 20. stoljeće, pa sve do Prvoga svjetskog rata, Mali je Lošinj brojčano stabilan i doživljava svoj turistički rast s naglaskom na k1i
­matskom liječenju alergijskih oboljenja. Već je prvi hotel u Malom Lošinju Vindobona sagrađen 1887. godine, a potom je slijedila gradnja čitavog niza ugostiteljskih objekata i vila. Istodobno s razvojem turizma zbivala se selidba stanovništva i iseljavanje u prekooceanske zemlje. Bilo je to vrijeme nacional­nih trvenja i napetosti između talijanski i hrvatski orijentiranih stanovnika. Onodobni župnik Bonefačić razvijao je različite oblike pastorala i trudio se oko smirivanja napetosti, iako je bilo i takvih koje nije bilo moguće izbjeći.

Kraj Prvoga svjetskog rata stvorio je Lošinju nove probleme. Uslijedilo je pripojenje Cresa i Lošinja Kraljevini Italiji. Nastale su višestruke promjene na društvenom, kulturnom i nacionalnom planu. Župnik Kvirin Bonefačić bio je prisiljen napustiti župu, slično kao i više susjednih hrvatskih svećenika. Prestao je rad hrvatskih škola i drugih ustanova. Cresko-lošinjsko područje crkveno je otkinuto od Krčke biskupije i pripojeno Zadarskoj nadbiskupiji.

Nakon smirivanja političkih prilika, u Malom Lošinju se na vjerskom planu u međuratnom razdoblju osjetila poprilična živahnost, posebice u dje­lovanju crkvenih organizacija i angažiranju mladih putem Katoličke akcije. U župu su pozvani franjevci kao pomoć u pastoralu. Zupnik don Otavio Hara­čić veliku je važnost pridavao organiziranju manifestativnih javnih okuplja­nja, kao što je bila 1934. godine posveta župe Srcu Isusovu, a zatim organizi­ranje euharistijskog kongresa 1938. godine.

Drugi svjetski rat i poratna komunistička vlast donijeli su ljudima ovog kraja nove nevolje. Cres i Lošinj ušli su u sastav Hrvatske i Jugoslavije, ali su se našli pred teškim izazovima. Bojazan od boljševističkog načina vladanja i ateističkog svjetonazora natjerala je velik broj malološinjskih obitelji da u po­ratnim godinama napuste stoljetno toplo obiteljsko ognjište i opredijele se za put u nepoznato, u potrazi za stabilnijim i mirnijim životom u Trstu, Genovi ili nekom drugom gradu. Od 50-ih godina neki su ilegalno prelazili jugosla­vesko-talijansku granicu i našli zadnje odredište u prekomorskim zemljama, ponajviše u New Yorku i okolici. Šezdesetih godina već se je moglo doći do putovnica i lakše otići, što su mnogi iskoristili. Kratko rečeno, poratno je raz­doblje vrijeme velikog iseljavanja domaćeg stanovništva. Važno je ovdje spo­menuti da danas znatan broj iseljenih Lošinjana podržava vezu s rodnim krajem i mnogi gaje osjećaj za crkvene potrebe, posebice prigodom uređenja crkvenih objekata.

Istodobno Mali Lošinj nastanjuju brojni doseljenici. U napuštene kuće počeli su useljavati ljudi iz raznih krajeva Jugoslavije, različitog svjetonazora i vjerskog opredjeljenja. Iako je odmah nakon rata broj stanovnika znatno smanjen, neprestanim doseljavanjem i prirodnim priraštajem Mali Lošinj je polako rastao i danas je sa 6.500 stanovnika najveće otočno naselje u Hrvat­skoj. Razvoj turizma i izgradnja ugostiteljskih objekata, brodogradnja, razvoj pomorstva, trgovine i uslužnih djelatnosti, kao i povoljni klimatski uvjeti, do­vode i zadržavaju ljude u Malom Lošinju.

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Lošinj i susjedni otoci ponovno su vraćeni matičnoj Krčkoj biskupiji. Mnogi su svećenici s ovog područja otišli zajedno s vjernicima. Crkva se našla u nepovoljnim uvjetima i pred no­vim izazovima. Dok su prijašnji stanovnici bili gotovo svi katolici i vjerski praktikanti, doseljenici nisu više bili tako homogeni, a mnogi nisu bili ni vjernici, dapače bili su i negativno orijentirani prema vjerskom i duhovnom. A povrh svega, u poratno vrijeme nije bilo "popularno" prakticirati vjeru, što­više, provodila se je sustavna ateizacija. Državnim službenicima praktički nije bilo moguće javno ispovijedati vjeru. Mali Lošinj je postao jako uporište ju­goslavenske vojske koja je bila izraziti predstavnik službenoga ateističkog svjetonazora.

Iako su gotovo sve postojeće vjerske organizacije ukinute, mnoge crkvene zgrade oduzete i nacionalizirane, Crkva sa svojim zauzetim službenicima na­stojala je učiniti u pastoralu sve što je mogla u otežanim prilikama. Poslije rata je ostao u župi samo župnik don Otavio Haračić jer su svi kapelani kre­nuli preko granice. Usprkos zrelim godinama, činio je sve što je kao svećenik mogao, sve do svoga umirovljenja 1957. godine. Naslijedio ga je dr. sc. Kar­melo Zazinović, sa svojim suradnikom Antonom Tamarutom, koji je nasto­jao oživjeti pastoralnu djelatnost. Svi su se župnici, od Zazinovića do današ­njih dana, u zajedništvu za župnim vikarima i uz pomoć č. sestara katehistica, angažirano i sustavno trudili oko evangelizacije i katehizacije u novim prili­kama. U 17 godina župnikovanja mons. Antun Toljanić mnogo je učinio svojim odmjerenim i angažiranim radom u buđenju vjerske svijesti i obnovi cr­kvenih zgrada. Kratko je vrijeme bio župnik mons. Anton Barbiš. Narednih deset godina svoju je župničku službu u Malom Lošinju veoma solidno obav­ljao sadašnji krčki biskup mons. Valter Župan. Mr. sc. Ivan Jurasić djelovao je kao župnik u teškom vremenu Domovinskog rata kad je trebalo voditi brigu o izbjeglicama i karitativno pomagati.

Bilo je to vrijeme kad se raspadom Jugoslavije i stvaranjem Republike Hrvatske odnos prema Crkvi i vjeri izmijenio, hvala Bogu, u pozitivnom. Vjeronauk je ušao u škole, osnovnu i srednju, i trebalo je to urediti na način da se novouvedeni nastavni predmet primjereno obradi. I ne samo u školi, već i na drugim područjima. Mnogi su se približili Crkvi koji su do tada bili daleko od nje. Više od dvadeset godina svake se godine organizira katekume­nat, tj. priprema odraslih osoba za primanje sakramenata.

Zadnjih deset godina župničku službu u Malom Lošinju obavlja dr. sc. An­ton Bozanić. Mnogo se napora ulaže na polju evangelizacije. Česte duhovne obnove i seminari - na planu cijele župe ali i za pojedine grupe - imaju pred sobom jasan cilj: reevangelizaciju ili novu evangelizaciju, toliko potrebnu vre­menu u kojem živimo. Osim svećenika, i č. sestara, u školi djeluju i vjeroučitelji laici, a u župnoj katehezi pomažu suradnici. Važnu ulogu u djelovanju župe imaju Župno pastoralno vijeće sa svojim odborima i Ekonomsko vijeće. Zatim u župi djeluje Caritas, laička udruga Pokret za život i više molitvenih zajednica. U posljednje se vrijeme na vanjskom, materijalnom planu, puno napravilo. Do­građena je i temeljito obnovljenja za nove potrebe pastoralnih djelatnosti žu­pna kuća, a obnovljene su i sve ostale crkve i kapele.

Godine 2005. blagdan sv. Martina, zaštitnika Malog Lošinja 11. studenog, postao je službeno i Dan Grada Malog Lošinja. Svečanu procesiju od stare žup­ne crkve sv. Martina na groblju i svečanu sv. misu predvodio je zagrebački nad­biskup i kardinal Josip Bozanić. Od tada svake se godine blagdan sv. Martina, zaštitnika Malog Lošinja, a ujedno i Dan Grada, svečano slavi najprije procesi­jom od sv. Martina do župne crkve i zatim svečanom sv. misom.

Ovom se prigodom može napomenuti da od svećenika koji su tijekom pro­teklog 20. stoljeća službovali u Malom Lošinju, petorica su postali biskupi ili nadbiskupi: Klement Bonefačić splitsko-makarski biskup, Karmelo Zazinović krčki biskup, Anton Tamarut šibenski, a potom riječki nadbiskup, Valter Žu­pan aktualni je krčki biskup, a Josip Bozanić - nekadašnji župni vikar kod žup­nika Toljanića, te upravitelj Ćunskog i privremeni upravitelj župe Veli Lošinj postao je krčki biskup, a danas je zagrebački nadbiskup i kardinal.

Od 6.500 stanovnika koliko ih danas broji Mali Lošinj, oko 5.400 ili 85% smatra se katolicima.

 

Stanje župe Mali Lošinj na koncu 2010. godine

 

Kršteno je 37 djece.

Vjenčano je 19 parova.

Umrle su 47 osobe.

Prvopričesnika je bilo 48.

Svetu potvrdu primilo je 51.

Kroz godinu je podijeljeno 100.000 svetih pričesti.

U prošloj godini uplatilo je doprinos za Samopomoć 986 od 1436 obitelji.