O REKTORATU

                                     CRKVA SV. NIKOLE U MALOM LOŠINJU
                                        POVIJESNI OSVRT 1857 - 2011.

Poznato je da su stanovnici Malog Lošinja oduvijek bili usmjereni na pomorstvo. Hrabro su plovili morima koja su često bila uzburkana te svojim velikim jedrenjacima plovili ne samo Jadranom već i Sredozemljem i oceanima. Lošinjski pomorci su bili i ljudi vjere te su u svom srcu gajili posebno štovanje sv. Nikole, biskupa, zaštitnika mornara i putnika. Nije stoga čudna njihova žarka želja da se u rodnom Lošinju podigne crkva sv. Nikoli. Ideja da se sagradi crkva sv. Nikole došla je od gospođe Katarine Katarinić, r. Škrivanić. Plemenita je gospođa vlastitim novcem, uz svesrdnu suradnju i pomoć svih Lošinjana, kao i stanovnika okolnih mjesta, pripremila gradnju crkve. Gradnja je završena u rujnu 1857. godine. Svi su se radovi odvijali pod brižljivim nadzorom malološinjskog župnika i dekana don Natale Morina. Svečani blagoslov crkve izvršio je krčki biskup Ivan-Josip Vitezić, rodom iz Vrbnika, na blagdan sv. Katarine d. i mč. 25. studenog 1857. godine. Tim je činom crkva bila otvorena za javnost; započelo je njezino «služenje» župi Mali Lošinj. Ta je crkva imala samo današnju lađu (14 x 7 m) te sakristiju – današnju kapelu Majke Božje (5,50 x 2,50 m); imala je i masivni kameni oltar s dva mramorna stupa (danas u prezbiteriju) i oltarnu sliku (palu) sv. Nikole, bez osobite umjetničke vrijednosti (danas na dnu crkvene lađe). Uokolo crkve bila je tzv. «galerija» (kao što je još uvijek ima crkva sv. Antona u Malom Lošinju). Crkva je takva ostala sve do 1930. godine (dakle 73 godine). Nakon I. svjetskog rata, kada je Lošinj pripojen Italiji, župnik i dekan don Otavio Haračić poziva u župu franjevce provincije sv. Franje iz Venecije te im 1922. godine povjerava crkvu sv. Nikole. Nakon 8 godina franjevci dolaze do zaključka da je crkva premalena za redovito bogoslužje te se odlučuju na proširenje, odnosno dogradnju prezbiterija (8 x 6 m) i zvonika te nabavu triju manjih zvona. Tom je zgodom maknut kameni oltar te postavljen provizorni drveni oltar, a umjesto slike postavljen je poveći kip sv. Nikole u posebno sagrađenu nišu, na dnu prezbiterija. Sagrađena je nova sakristija, a nad sakristijom prostrana dvorana za sastanke vjerničkih društava. Između sakristije i prezbiterija napravljen je «kor» (8 x 2,50). Kao i izgradnja tako i dogradnja crkve išla je spontano, na «dobrovoljnoj bazi», hvalevrijednim učešćem građana Malog Lošinja i stanovnika okolnih mjesta. Ovom dogradnjom crkva je dobila oko 180 m2 površine. U međuvremenu se je dogodio i II. svjetski rat, nakon kojeg je otok Lošinj vraćen matici-zemlji Hrvatskoj. Zbog toga franjevci talijanske venecijanske provincije odlaze iz Lošinja (nakon 24 godine korisnog služenja Bogu i narodu) te njihovo mjesto preuzimaju 04. listopada 1946. godine hrvatski franjevci provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. Oni nastavljaju zdušno misiju svojih prethodnika te – u novonastalim prilikama, kad je veći dio domaćih svećenika napustio svoje župe i optirao za Italiju – upravljaju susjednim župama. Ratno pustošenje nije mimoišlo ni crkvu sv. Nikole: zrakoplovna joj je bomba uništila dio krovišta. Zbog svega toga 1952. godine hrvatski franjevci poduzimaju nove radove na crkvi: popravljaju uništeni dio krovišta, obnavljaju crkveni svod te preinačuju zvonik u stilu pročelne fasade. Tom je zgodom cijela vanjska fasada obojena. Nakon II. Vatikanskog koncila crkva dobiva novi kameni oltar i novo svetohranište u duhu nove liturgije. Kriza duhovnih zvanja odražava se zadnjih desetljeća i u našoj domaćoj Crkvi. Osjetio je to i franjevački red te je zbog manjka redovnika došlo do iseljenja franjevaca dalmatinske provincije sv. Jeronima iz Malog Lošinja. Dana 10. ožujka 1990. izvršena je primopredaja između franjevaca i župe Mali Lošinj te je s tim danom počelo posluživanje crkve sv. Nikole sa strane mjesnih svećenika do imenovanja novog rektora crkve. Odlukom krčkog biskupa Mons. Josipa Bozanića osniva se Rektorat crkve sv. Nikole u Malom Lošinju te novi rektor crkve vlč. Anton Barbiš preuzima upravu crkve 21. rujna 1990. godine i nastanjuje se u crkvenoj kući pokraj crkve (Lošinjskih brodograditelja 52) , ostavštini-legatu kapetana Danijela i supruge Elizabete Morin, gdje su kroz 68 godina rezidirali franjevci. Radovi na uređenju i uljepšavanju crkve nastavljeni su i pod novom upravom. Mogu se nabrojiti barem neki: uređenje cvjetnjaka, bojenje i nutarnje uređenje drvenog stropa i basamenta (1991.), novi prilaz dvorani (1992.), prekrivanje krova (1993.), postavljanje zvona na električni pogon s kompjutorskim satom (1994.), obnova vanjskog pročelja, nova ulazna vrata od ariša (2007.), unutarnje bojanje lađe crkve, prezbiterija i sakristije (2010.).