SVECI I BLAGDANI

 

Papa Franjo proglasio je svetom blaženu Majku Tereziju!


Majka Terezija
„Na čast svetog i nepodijeljenog Trojstva, za širenje katoličke vjere i porast kršćanskoga života, vlašću Gospodina našega Isusa Krista, svetih apostola Petra i Pavla te našom, nakon zrelog razmatranja i čestog zazivanja Božje pomoći, uz savjet mnoge naše braće, proglašavamo i određujemo da je blažena Terezija iz Kolkate svetica, upisujemo je u popis svetaca, zapovijedamo da se u općoj Crkvi časti među svecima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Ovim je riječima papa Franjo službeno proglasio svetom blaženu Majku Tereziju pred nebrojenim mnoštvom vjernika okupljenim na Trgu svetog Petra. Njegove riječi popratio je gromoglasan pljesak oduševljenog mnoštva. “Ubrajamo ju među svete, proglašujući da ju se ima častiti u čitavoj Crkvu. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga”.
U homiliji na misi je istaknuo da je za novu sveticu milosrđe bila „sol“ koja je davala okus njezinom radu te „svjetlo“ koje je svjetlilo u tami za mnoge koji više nisu imali suza za plakati od svojeg siromaštva i patnje. Naglasio je da njezino poslanje ostaje „rječito svjedočanstvo Božje blizine najsiromašnijima od siromašnih“. Sveti je Otac – kao „divnu sintezu“ onoga što je Bogu ugodno – naglasio riječi proroka Hošee: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva“. U bratu i sestri kojima pomažemo, prepoznajemo i Božje lice koje nitko ne vidi – kazao je Papa, dodajući: „Svaki put kad se sagnemo pred potrebama braće i sestara, dajemo Isusu jesti i piti, zaodijevamo, pomažemo i pohodimo Sina Božjega“. „Nema alternative djelatnoj ljubavi: oni koji se stavljaju u službu drugih su, čak i ako to ne znaju, oni koji ljube Boga“. Međutim – istaknuo je Papa – tek pružanje ruke u vremenu potrebe nije dovoljno; to je divan znak ljudske solidarnosti, ali život koji se sastoji samo od toga je „sterilan jer mu nedostaju korijeni“. Zadatak koji nam Gospodin povjerava je, naprotiv, „poziv na djelatnu ljubav u kojoj svaki Kristov učenik stavlja čitav svoj život u njegovu službu, tako da svaki dan raste u ljubavi“. Majka Terezija je u svim vidicima svojega života bila „velikodušna djeliteljica božanskoga milosrđa“ te je bila na raspolaganju „svima po svojem prihvaćanju i zaštiti ljudskoga života, nerođenih, napuštenih i odbačenih.“ Ona je bila „predana zaštiti života, neprestano ističući da su ‘nerođeni najslabiji, najmanji i najranjiviji’“ – istaknuo je Sveti Otac. Svetica iz Kolkate se „priginjala pred istrošenima, koji su ostavljeni da umru kraj ulice, vidjevši u njima njihovo bogomdano dostojanstvo; ona je podigla svoj glas pred moćnicima ovoga svijeta, ne bi li uvidjeli svoju krivnju za zločin siromaštva koje su stvorili“. Dobrovoljcima je papa Franjo preporučio upravo majku Tereziju kao uzor svetosti. „Neka nam ta neumorna djelatnica milosrđa pomogne da sve više shvatimo kako je jedini kriterij djelovanja besplatna ljubav, oslobođena svake ideologije i svih vezanosti, pružena svima bez razlikovanja jezika, kulture, rase ili religije. Majci Tereziji se sviđalo reći: ‘Možda ne govorim njihov jezik, ali se mogu nasmiješiti’“ – napomenuo je Papa na kraju homilije. Prije molitve Angelusa pri kraju mise, posebno je pozdravio prisutne misionarke i misionare ljubavi. Neka vaša utemeljiteljica uvijek bdije nad vašim hodom i izmoli vam vjernost Bogu, Crkvi i siromasima – poručio im je Papa. Djelatnike i volontere milosrđa je predao zagovoru nove svetice i poželio da ih „nauči svakoga dana razmatrati i klanjati se raspetom Isusu te mu služiti u potrebitima“. Spomenuvši velikodušan rad ljudi koji služe u teškim okolnostima, osobito je istaknuo španjolsku misionarku sestru Isabel, koja je prije dva dana ubijena u glavnom gradu Haitija, zemlji za koju je poželio da prestanu „toliki čini nasilja“ te izrazio nadu u „veću sigurnost za sve“.


GOSPA OD ANĐELA
PORCIJUNKULSKI OPROST


Gospa od Anđela

U ljeto 1216. god., sv. Franjo je boravio u kapelici sv. Marije od Anđela. Noć prije njegova puta u Perugiu, u posjetu papi Honoriju III. Imao je viziju Krista i Njegove Majke, okružene anđelima. Gospodin je rekao: “Franjo, zatraži od mene što god želiš na slavu Božju i spasenje ljudi.”

Sveti Franjo je odgovorio: “Gospodine, molim ti se po posredovanju Djevice, zagovarateljice čovječanstva i ovdje prisutne, da udijeliš oprost svima koji posjete ovu crkvu.” Blažena Djevica se poklonila pred svojim Sinom da podupre molbu. Gospodin je rekao Franji da ode k papi i dobije željenu uslugu. Premda su mnogi kardinali bili poprilično protiv ove ideje, papa se ubrzo složio s Franjinim zahtjevom. Bio je to Porciunkulski oprost od 2. kolovoza.

Zašto je to sv. Franjo zatražio posredstvom Blažene Djevice Marije umjesto da se izravno obrati Kristu? Možda jer nije želio uznemiravati Višnjega zahtjevom koji nije bio dio Njegove volje. Sv. Franjo je znao da Blažena Djevica poznaje božansku volju bolje od ikoga tko je ikada živio. Bilo mu je zato draže zatražiti to preko nje.

Evo još jednog načina na koji sv. Franjo može biti uzorom nama kao što je bio nebrojenom mnoštvu tijekom prošlih stoljeća. Kada želimo uputiti neki zahtjev našem Gospodinu a nismo sigurni da je to i Njegova volja, uvijek to možemo učiniti preko “Zagovarateljice čovječanstva.”


Porciunkulski oprost

Prema legendi, povijest kapelice može se točno pratiti unazad samo do 1645. god. Kapelica Porciunkola je izgrađena za pape Liberija (352.-66.). Izgradili su ju pustinjaci iz Doline Josaphat, koji su ovamo donijeli posmrtne ostatke iz groba Blažene Djevice Marije. Ista legenda pripovijeda da je kapelica prešla u posjed sv. Benedikta 516. god. Bila je poznata kao Naša Gospa od doline Josaphat ili od Anđela – ovaj drugi naslov se, prema nekima, odnosi na Uznesenje naše Gospe na nebo. Događaj su svečano pratili anđeli. Međutim, jedno znatno utemeljenije mišljenje pripisuje ovaj naziv pjevu anđela, koji se tamo često mogao čuti.

Danas je Porciunkola grad i župa, smještena oko ¾ milje od Asizija. Gradić od oko 2000 stanovnika i službeno poznat kao Santa Maria degli Angeli (Sveta Marija od Anđela), narastao je oko bazilike Naše Gospe od Anđela i susjednog franjevačkog samostana.

Početkom 1200-tih godina, dok je sv. Franjo popravljao kapelicu Porciunkolu, bazilika koja sada okružuje kapelicu nije tada postojala. Skromna je Porciunkola bila okružena gustom šumom koja je prekrivala ravnicu Asizija.


Franjina povezanost s kapelicom

Franjo je već ranije popravio kapelice sv. Damjana i sv. Petra od Trna, ali Porciunkola ga je doslovce opčarala; njeno ime znači “komadićak (njive).” Volio je njen službeni naziv - Sveta Marija od Anđela (Naša Gospa od Anđela). Siromaštvo kapelice izražavalo je njeno ime; bila je na osami, u tišini, blizu bolnica za gubavce u kojima je skrbio za ove bijednike.

Dana 24. veljače 1208., na svetkovinu sv. Mateja, slušajući misu u Porciunkuli, sv. Franjo Asiški prepoznao je svoj poziv u dnevnom čitanju iz evanđelja. Propovijedaj evanđelje. Ne uzimaj ništa za put. U mjestima koja posjetiš ostani s onima vrijednima pažnje.

Franjo je od Porciunkule načinio sjedište svoga Reda, ali je istodobno odbio prihvatiti od benediktinaca vlasništvo nad njom. Franjo je naposljetku dogovorio s benediktincima da će im davati neku godišnju najamninu u vrijednosti jedne košare riba, pa mu stoga neće biti nezgodno koristiti kapelicu i drvnare koje su fratri izgradili oko nje.

Dana 3. listopada 1226., nakon blagoslivljanja svojih fratara i zatraživši da ga postave gola na tlo da dođe k Ocu lišen baš svega, Franjo je preminuo u Porciunkuli preporučivši kapelicu vjernoj zaštiti i skrbi svoje braće.


Porciunkulski oprost

Porciunkulski oprost je posebna milost koju je papa zajamčio sv. Franji na njegov zahtjev.

Jedne noći 1216. god., Franjo se probudio i osjetio snažan poticaj da uđe u kapelicu Porciunkulu i da se pomoli. Dok se tako molio, ukazali su mu se Naš Gospodin i naša Gospa. Priupitali su ga što želi. Misleći na druge i uviđajući vlastitu grješnost, Franjo reče:“0 Bože, iako sam velik grješnik, zaklinjem te, udijeli potpuni oprost svih grijeha svim posjetiteljima ove crkve koji se pokaju i ispovjede svoje grijehe.”

Naš Gospodin odgovori: “Franjo, mnogo tražiš, ali zaslužuješ velike stvari pa ćeš ih i imati.” Gospodin je darovao oprost a papa Honorije III je to ratificirao. Izvorno je oprost pripadao samo Porciunkuli. Međutim, daljnji pape su proširivali popis crkava u kojima se mogao dobiti oprost.


Porciunkulski oprost danas

Ako je kandidat za oprost grijeha oslobođen svakog grijeha uključujući lake grijehe, onda oprost dokida sve vremenite kazne uslijed grijeha i može se primijeniti na samu osobu ili na neku dušu u Čistilištu. Postoji li ikakvo ustrajanje u grijehu osobe koja želi zadobiti oprost, oprost postaje djelomičan.

Oprost se sada može zadobiti u svim bazilikama, svetištima i župnim crkvama na svijetu počevši od podneva na dan 1. kolovoza do ponoći na dan 2. kolovoza. Ne može se dobiti u privatnoj kapelici. Osoba koja želi dobiti oprost mora ispunjavati slijedeće zahtjeve:

  • pohoditi crkvu;
  • izmoliti “Oče naš” i “Vjerovanje”;
  • pristupiti sakramentu pokore;
  • pričestiti se;
  • moliti na nakanu Svetoga Oca;
  • Oprost se može zadobiti samo jedanput na dan.

Budimo svi u prilici najbolje iskoristiti ove milosti darovane ovim oprostom.





Gospa Karmelska i karmelski škapular

 

Gospa Karmelska

 

Pučka pobožnost Gospi Karmelskoj nastala je na temelju viđenja sv. Šimuna Stocka, trećega po redu generala karmelićanskog reda.
Šimunu se ukazala Blažena Djevica Marija. Tom prigodom dala mu je škapular i obećanje da će svatko tko ga bude nosio i s njime umre biti pošteđen muka u paklu.

Škapular je dio gornje odjeće što ju nose redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstrati i karmelićani. Simbolički škapular, načinjen od komadića platna, nosi i pobožni puk, kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinoga reda. Najpoznatiji od tih škapulara jest karmelski kojega nose kao zalog zaštite Majke Božje.

“Subotnju povlasticu” potvrdio je papa Ivan XXII. 1322. Gospa je obećala da će nositelje njezina škapulara, koji budu savjesno izvršavali obveze koje proistječu iz prihvaćanja škapulara, prve subote nakon smrti izbaviti iz čistilišta.

Na Karmelu su boravili u XII. stoljeću pustinjaci ili eremiti, koji su štovali Gospu. U XIII. stoljeću rastjerali su ih muslimani. Mnogi od njih potražili su utočište u Europi. Papa je odobrio i mušku i žensku granu karmelskoga reda. U XVI. stoljeću reformirani su. Mušku granu obnovio je sv. Ivan od Križa, crkveni naučitelj, kojega su hrvatski karmelićani izabrali za zaštitnika samostana u Somboru, Remetama, Zagrebu. Žensku granu karmelskoga reda obnovila je sveta Terezija Velika, crkvena naučiteljica.

Ona je zaštitnica samostana bosonogih karmelićanki u Brezovici kod Zagreba.

Blagdan Blažene Djevice Marije od Karmela proglašen je za cijelu Crkvu 1726. Karmel je lijepa gora uz obalu Sredozemnog mora u Palestini ili Izraelu. To ime u prijevodu znači voćnjak ili plodna vrtna zemlja. Sveti Ilija, prorok, propovijedao je i poticao slušatelje na štovanje pravoga Boga Jahve na toj gori. Red karmelićana je utemeljio Bertold iz Kalabrije, križar 1155. Lijepa crkva u Haiti na brdu Karmelu svjedoči o postanku toga reda.

Škapular – marijanski znak

Predstavlja nastojanje da se nasljeduje Isusa Krista poput Marije, savršene učenice Kristove. Marija nas uči:

– da živimo otvoreni Božjim planovima kako nam se očituje u svakodnevnom životu (usp. Lk 1, 26-38)

– da slušamo i razmatramo Božju riječ kroz molitvu i život (usp. Lk 2,51)
– da budemo blizi i solidarni našim bližnjim u potrebi (usp. Lk 1, 39-45)
– da budemo ustrajni u molitvi i u zajedništvu s braćom i sestrama (usp. Dj 1, 14)

Uvodi u karmelsko zajedništvo, u zajednicu redovnika i redovnica prisutnih u Crkvi više od osam stoljeća i obvezuje živjeti ideal ove obitelji: intimno prijateljstvo s Bogom po molitvi. Upućuje na primjer karmelskih svetaca i svetica s kojima se uspostavlja obiteljski vez braće i sestara.

Škapular
– nije amajlija: predmet čudotvorne zaštite
– nije jamac automatskog spasenja
– nije oslobođenje od zahtjeva kršćanskog življenja

+ je znak našeg nastojanja da nasljedujemo Isusa poput Marije
+ je znak koji nas uvodi u zajedništvo karmelske obitelji
+ je znak Marijine zaštite, koji hrani našu nadu u susret s Gospodinom u životu vječnom.

Praktične odredbe
Škapular se oblači jednom zauvijek, i to u prisutnosti redovnika karmelićanina ili druge ovlaštene osobe.
Škapular se može zamijeniti medaljom, koja s jedne strane prikazuje sliku Srca Isusova, a s druge sliku Gospe Karmelske. Takvu medalju pri zamjeni treba blagosloviti.
Škapular je znak za autentične kršćane koji nastoje živjeti Evanđelje, koji primaju sakramente i na poseban način štuju Presvetu Djevicu (moliti barem 3 Zdravo Marije dnevno).

 


SVETI GRGUR IZ SPOLETA

sv. Grgur iz Spoleta

Sveti Grgur, svećenik i mučenik iz Spoleta (Umbrija), bio je sin plemićkih i kršćanskih roditelja. Kao svećenik i revni propovjednik obraćao je nevjernike posteći i moleći danju i noću. Bog je uslišavao njegove molitve te su mnogi bolesni ozdravljali, slijepima se vid vraćao, gubavi su se čistili, istjerivao je zloduhe iz opsjednutih osoba i obraćao mnoge pogane na kršćansku vjeru, rušeći njihove idole i hramove.

Živio je u vrijeme velikih progona kršćana, u doba vladavine cara Dioklecijana, a kako se riječ o njemu proširila, uhićen je i bio prisiljen žrtvovati i klanjati se rimskim bogovima. Uz teške prijetnje i mučenja, sv. Grgur nije se odrekao Gospodina i u smrtnim mukama svjedočio je svoju vjeru: „Neću žrtvovati demonima, nego samo svome Bogu Isusu Kristu koji je sve stvorio. Korisnije je meni da moje tijelo bude uništeno nego duša.“

Mučeništvo svetog Grgura bilo je 24. prosinca 303., a njegov blagdan se u župi Veli Lošinj slavi 7. srpnja na godišnjicu prijenosa njegovih svetih kostiju.

1663. godine, zaslugom mons. Ivana de Rubeisa, osorskog biskupa, dio njegovih moći darovan je župnoj crkvi Velog Lošinja gdje se s pobožnošću slavi njegov blagdan suzaštitinika mjesta.

 

„Godine Gospodnje 1033. bile su u samostanu sv. Ciriaca u Rimu dvije sestre redovnice, mlađa po ime­nu Gaudenzia koja se razboljela od jedne teške boles­ti, i imala je glavu punu rana, preporučila se ona ovom Svecu i na dan njegova blagdana ozdravila je u potpu­nosti. Jedanjako bogati grof Spoletinac, godine 1039. imao je jednog sina "paraliticara", preporučio se sv. Grguru, i postigao je njegovo zdravlje, a u zahvalnost za primljena dobročinstva restaurirao je spomenutu Veliku crkvu i proširio zvonik iste crkve.

(Pio Budini: „Sv. Grgur iz Spoleta zaštitnik Veloga Lošinja“)






SVETI IVAN KRSTITELJ

sveti Ivan Krstitelj

Ivan, nazvan Krstitelj, rođen je nekoliko mjeseci prije svoga rođaka Isusa.Njegovo je rođenje okruženo dosta izvanrednim okolnostima, kako piše evanđelist Luka. Njegova je majka Elizabeta u godinama, nikad nije imala djece i smatrana je nerotkinjom. To je u očima Židova bilo prokletstvo. Ivanov otac Zaharija bio je svećenik. Prema Luki bio je snužden i više se nije nadao da bi morao postati otac.

Ovaj kontekst podsjeća na brojne slučajeve Staroga zavjeta, od kojih je najpoznatiji onaj o Abrahamu i Sari. Ove datosti udružene (dob, neplodnost, nevjera) daju povoda za Božju intervenciju kojemu „ništa nije nemoguće".

Elizabeta i Zaharija ipak su imali sina koji je po običaju trebao nositi ime oca. Ali ime Ivan je mu darovao sam Bog. Time je rečeno kako dijete duguje svoj život Bogu, i na neki mu način i pripada.


Ivan prorok

Ivanovo rođenje označuje čitav njegov život, jer će biti prorok, kao i mnogi prije njega.

Rođenje u neobičnim okolnostima; boravak u pustinji; snažan proročki nastup; stroge opomene zbog raskoraka između Božje riječi i načina života; navještaj Mesijinog dolaska; uhićenje i osuda na smrt jer je razotkrio političku i moralnu korupciju kralja: svi se ovi elementi mogu naći kod proroka u Bibliji. Mogu se primijeniti i na Isusa, s jedinom razlikom: Isus govori u svom vlastitom imenu, a proroci su samo sredstva Jahvine riječi (to je značenje izraza „riječ Gospodnja" - oraculum Dei).

Uostalom Ivan Krstitelj sebe tako i definira riječima proroka Izaije: „Glas koji viče u pustinji". Evanđelist Ivan piše o Ivanu, kad su ga Židovi ispitivali, kako najviše govori ono što on nije: ni Ilija, ni veliki prorok, poglavito ne Mesija.

Ivan, javni čovjek

Treba reći da Ivan Krstitelj nije prošao nezapaženo u javnom mnijenju onoga doba: „Sva Judeja, sav Jeruzalem" išli su ga slušati. Vremena su bila nemirna. Židovi podijeljeni: Rimljani su kolonizirali njihovu zemlju; bilo je „kolaboratora" i protivnika koji su pružali otpor. kad se u takvo vrijeme podigne prorok, stavljaju se u njega mnoge nade. Mnogi su bili spremni u njemu prepoznati Mesiju, onoga koji će osloboditi Izrael od jarma okupacije i uspostaviti jedinstvo i vratiti staru slavu.

Čak su u Isusovo vrijeme neki još vjerovali da je on bio pravi Mesija. Neki su Židovi počeli sumnjati nakon Isusove smrti. To je zastalno i jedan od razloga da evanđelisti toliko naglašavaju kako Ivan priznaje Isusa kao mesiju.

Tko je Mesija?

Ni Ivanu nije bilo sve jasno u tom pitanju. On je dobro znao da je samo „preteča", prethodnica onoga koji će doći poslije njega i kojemu nije dostojan odvezati remenje na obući. Znao je da se treba povući, nestati da bi Isus mogao preuzeti ovo mjesto.

A sam je želio vidjeti pobjedonosnog Mesiju, koji će pokazati svoju duhovnu i političku moć. Zbunjen Isusovim govorom i njegovim djelovanjem pitao je iz mraka svoga zatvora: „Jesi li ti onaj koji ima doći?" Smirio ga je Isusov odgovor koji je citirao Izaiju: „Slijepi gledaju, hromi hodaju i siromasima se naviješta Radosna vijest".

Taj je odgovor kao neka kodirana poruka, biblijskog sadržaja, koju Ivan odmah razumije.

Da, Ivan jest prorok, „najveći" reći će Isus, ali ujedno i posljednji staroga saveza. U isto vrijeme, on je prvi koji je prepoznao Isusa kao Mesiju, Sina Božjega: po tome je prvi kršćanin.

Ali Ivan ostaje i veliki duhovni i simbolički lik, kojega je poruka uvijek aktualna. Rođen u svećeničkoj obitelji trebao je poznavati biblijske tekstove. Traženje apsolutnoga dovelo ga je u pustinju, onamo gdje Bog govori k srcu, onamo gdje se Bog susreće. Ondje je produbio svoju meditaciju Božje riječi. Možda je bio u kontaktu i s Esenima uz Mrtvo more. Zatim, tjeran Duhom, vraća se na obale Jordana gdje poziva na hitno obraćenje, te je krstio krštenjem obraćenja.

Voda iz pustinje

Čovjek neplodne i suhe pustinje uranja u vodu one koji hoće živjeti. Ovaj savez sprženog i neplodnog pijeska s oživljujućom i hranjivom vodom sažima čitavu Izraelovu avanturu. Pustinja, to je Izlazak, dugo putovanje Izraela od izlaska iz Egipta do Obećane zemlje. Voda koja na Mojsijev udarac istječe iz stijene. Jordan koji natapa plodnu dolinu.

To je i avantura čovjeka u kušnji pustinje nesigurnosti, napuštenosti, gdje izvire žeđ za Bogom, žeđ utažena „vječnom rijekom vode žive", o kojoj govori Otkrivenje.

Uza sve to pustinja i voda nisu ništa bez životnog daha. „Ja vas krstim vodom, ali onaj koji dolazi krstit će vas ne vodom nego Duhom", ponavlja Ivan Krstitelj. Jer samo Isusova smrt i uskrsnuće otvaraju vrata novoga života.

Izvanredna osoba ovaj Ivan Krstitelj, kojemu je Crkva posvetila dva blagdana: 24. lipnja (njegovo rođenje) i 29. kolovoza (njegovo mučeništvo). Nije slučajno što je Ivanje najdulji dan u godini i što se pale krjesovi da se rastjera noć. „Ivan nije bio svjetlo, nego je došao da svjedoči za svjetlo". Ima li ljepšeg svjedočanstva za svjetlost nego sunce?

Evo ga u tamnici. Bio je dosta naivan da rekne istinu čak i državnom knezu. Evo ga u verigama. Zaslužio je i nitko ga ne će osloboditi. Izgleda da je Bog stao na stranu jačih bataljuna.

Ali Ivan Krstitelj nije trska koju ljulja vjetar stoljeća. On vjeruje usprkos svemu. Ivan Krstitelj znade da Bog, na kraju krajeva, ima uvijek pravo. Ukratko, Ivan Krstitelj vjeruje.








SVETI ALOJZIJE GONZAGA


sveti Alojzije Gonzaga
Sv. Alojzije (Luigi) Gonzaga, talijanski je isusovac i zaštitnik mladeži. Potomak glasovite plemićke obitelji, rodio se 9. ožujka 1568. u obiteljskom dvorcu u gradu Castiglione delle Stiviere (provincija Mantova, Lombardija), kao prvorođeni sin nasljednik. Od malih nogu spremali su ga za karijeru vojnika i dvoranina. Živahan dječak, sanjao je o vojničkom pozivu, ali ga je majka Marta naučila važnosti molitve i ljubavi prema dragom Bogu i siromasima. Boravio je od 1576. u Firenci s mlađim bratom Rodolfom kao paž na dvoru Medicijevih, učio latinski i francuski, plesao i odlazio u lov.
Kad ga je bolest bubrega prikovala za krevet, prihvatio je to kao blagoslov, mnogo molio i čitao životopise svetaca. Od 1579. boravio je na dvoru vojvode od Mantove i ostao zaprepašten nasilnim i lakoumnim dvorskim životom. Kad se vratio u obiteljski dom, primio je 1580. prvu pričest od svetog Karla Boromejskog. Divio se doživljajima isusovačkih misionara u Indiji, poučavao vjeronauku dječake u Castiglioneu i redovito pohađao crkve kapucina i barnabita u Casaleu Monferrato, gdje je njegova obitelj provodila zime. Od 1582. boravio je kao paž i na kraljevskom dvoru u Madridu i doživio njegov sjaj i raskoš. Ipak se sa 17 godina odrekao naslova markiza i vlasništva nad imanjem u korist mlađega brata Rodolfa te 1585. u Rimu stupio u novicijat Družbe Isusove.
Sjaj kneževskih i kraljevskih dvorova zamijenio je poniznim, jednostavnim i redovničkim životom, živio asketski, patio od kožnih bolesti, glavobolje i besanice. Nakon svršetka novicijata studirao je od 1588. teologiju i filozofiju na glasovitom rimskom kolegiju uz duhovno vodstvo Roberta Bellarmina, kasnijeg kardinala i sveca, koji je napisao njegov životopis. Godine 1591. u Rimu je izbila epidemija kuge. Isusovci su otvorili bolnicu za oboljele, a Luigi se dobrovoljno javio da ih njeguje i dvori. Dvorio je kužne bolesnike, zarazio se i preminuo u 23. godini života, na današnji dan, 21. lipnja 1591, u Rimu. Blaženim ga je proglasio 1605. papa Pavao V., a svetim 1726. papa Benedikt XIII. Zaštitnik je mladeži, studenata, očnih bolesnika i slabovidnih osoba, osoba koje boluju od AIDS-a i osoba koje o njima brinu, katoličke mladeži, isusovačkih novaka, kužnih bolesnika, tinejdžera, te mnogih naselja, učilišta, župa i crkava diljem svijeta i hrvatskih krajeva.




SVETI GAUDENCIJE

sveti Gaudencije
Sveti Gaudencije zaštitnik je grada Osora i suzaštitnik Krčke biskupije koji je odigrao
značajnu ulogu u pogledu uvođenja benediktinskog reda i podizanju njihovog samostana,
kako u samom Osoru, tako i po drugim stranama ovog otočnog niza.

Posredstvom njegovih suvremenika doznajemo da je bio domaći čovjek, rođen u selu
Tržišću nedaleko Osora, u drugoj polovici 10. stoljeća. Bio je sljedbenik svetog Romualda,
a Osorskim biskupom postao je 1024. godine i na tronu je ostao do 1044. godine, kada je
zbog nekih nesporazuma i neslaganja s gradskim plemstvom bio protjeran iz Osora.
Poslije se povukao na brdo Osoršćicu, gdje je neko vrijeme živio u špilji provodeći isposnički
život. Potom je bio pozvan u Rim, gdje je papa prihvatio njegovo stanovište u raspravi s
Osoranima i dao mu punomoć da se vrati na biskupski tron. Na putu za Osor zadržao se u
Ankoni, gdje je odsjeo u benediktinskom samostanu Porto Nuovo. Tu je dobio jaku groznicu
koju zbog iscrpljenosti i starosti nije mogao preboljeti. Predosjećajući smrt, zamolio je braću
da ga obuku u odijelo sv. Benedikta u kojem je i umro. Tamo je i bio pokopan, no kada je
1255. godine izbio rat između Ankone i Zadra, Osorani su zatražili njegove posmrtne ostatke,
koji su iste godine bili dopremljeni u Osor. Smjestili su ih u gradsku baziliku, no kada je bila
porušena, tada je bila sagrađena nova mala crkva i kosti su bile smještene tamo. Poslije su
prenesene u katedralu, gdje se i danas nalaze.

Uz ove povijesne podatke o ovome svecu, postoje i narodne legende koje se često i danas
mogu čuti na otoku. Svetom Gaudenciju pripisuju se mnoga čudesa, a najpoznatije je ono
u vezi sa zmijama dok je provodio isposnički život u spilji na Osorščici (vjeruje se da je
sv. Gaudencije prokleo sve zmije otrovnice na otoku), zatim o čudnovatoj pojavi njegove
posmrtne škrinje s tijelom u moru ispod gradskih bedema, o pokajanju Osorana za
učinjenu mu nepravdu, te o proglašenju za sveca itd. Kod Osorana je postojalo vjerovanje
da, kada bi bjesnila strašna bura na moru, da je dovoljno iznijeti njegov lijes s relikvijama
na obalu i bura bi prestajala. To se primijenjivalo sve do prije nekoliko decenija.

(usp. Imamović, Enver - Povijesno arheološki vodič po Osoru; Fučić, Branko - Apsyrtides)

 

OSORSKA HIMNA SV. GAUDENCIJU
Tko će se ikad sjetiti tvojih pobjeda,
odati ti zasluženu počast, te pjevati ti
zaslužene hvalospjeve,
o sveti Gaudencije?

Narodi se skupljaju sa svih strana,
te rese tvoj odar cvijećem, tvoj je lijes
obasjan prekrasnom svjetlošću.
Tvoje tijelo odiše slatkim mirisima,
utrnuta svijetla iznenada ponovno svijetle
blještavom svjetlošću, a Sotona napušta tijela
kojima bijaše zavladao.
Zacijeljuju sve rane, povlači se vojnik,
bježi svaki razbojnik, a ti se prikazuješ tvojim
vjernicima među nebeskim mnoštvom.
Čuj, Gaudencije, koji si na nebesima,
sve molitve tvojih Osorana,
a svi će narodi vječno slaviti
blagodati tvojih ruku.
Svi narodi veličaju Oca i Sina,
a njihov nas Duh Ljubavi
svesrdno nadahnjuje.
Amen.
Moli za nas sv. Gaudencije!
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

 

 

 

Free track counters